Kao što je prošlog tjedna bilo sa našim odraslim korisnicima, tako su ovog tjedna naši osnovnoškolci, odnosno učenici 14.odgojno obrazovne osnovnoškolske skupine, posjetili Nacionalni muzej moderne umjetnosti. To da naši učenici stvaraju prekrasne likovne radove i ptice na grani već znaju, no nije isto stvarati u sigurnosti škole i na nekom, nesvakidašnjem mjestu. Bilo da je riječ o učionici ili pak likovnom kabinetu, našim je učenicima taj prostor dobro poznat, siguran, prostor u kojem vole boraviti, stvarati, opustiti se i, naprosto, biti svoji. Ne čudi, dakle da je to prostor u kojem učenici stvaraju ta svoja prekrasna likovna ostvarenja. Ono što je neobično i što čudi jest da učenici slobodno i opušteno stvaraju u Hebrangovoj gotovo jednako kao i u Ljevakovićevoj. Prostor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti našim učenicima je dobro poznat, u njemu se osjećaju ugodno i slobodno mogu stvarati. U jednakoj mjeri susreću se s poznatim i nepoznatim, očekivanim i iznenađujućim, s nečim sigurnim i s nečim novim i uzbudljivim. U pratnji su osoba koje dobro znaju i kojima vjeruju, ali ih u muzeju dočekuju dobro poznata lica kojima se uvijek vesele, baš kao starim prijateljima koje ne viđaju dovoljno često.

I ovoga nas je puta, naša dobra prijateljica, naše nasmiješeno vodstvo, muzejska pedagoginja, voditeljica pedagoškog odjela Iris Poljan, mag.educ.art provela izložbom Stroj u vrtu. No naši su osnovnoškolski učenici imali drugačiji zadatak od svojih starijih kolega. Učenici su inspiraciju tražili u radovima dvije umjetnice- Jadranke Fatur Texas Truck iz 1983.-1984., te Nine Ivančić 19'Texas Skiff/ 65' Motor Yacht/ 25' Fantail Steam Launch iz 1994. Učenicima je zadatak bio, drvenim bojicama interpretirati spomenuta djela uz vlastiti utisak. Zadatak koji su objeručke prihvatili, ne skidajući osmjehe s lica, radeći kao da se nalaze u svojim učionicama, u dobro poznatom likovnom kabinetu, kao doma!

Opisati sreću, zadovoljstvo i osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti koje su naši učenici osjećali u toj hali u Hebrangovoj 1, nije moguće lupkajući po tastaturi…srećom imamo fotografije!

Pogledajte fotografije, uvjerite se sami!

Suradnja Centra za autizam i Knjižnica grada Zagreba traje dugi niz godina kroz različite programe i aktivnosti (susrete, radionice, priredbe, izložbe, predstave, predavanja, promocije časopisa i drugih izdanja, zajedničke projekte…). Povodom obilježavanja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu ovom smo popisu dodali predavanje “Učenik s autizmom u knjižnici” koje su pripremile Eva Garai Fabijanić, dipl.defektolog i Sandra Rožman,prof. defektolog iz osnovnoškolskog programa Centra za autizam. Predavanje je održano 5.04. na stručnom sastanku knjižničara osnovnih škola i dječjih odjela narodnih knjižnica na Odjelu za djecu i mladež na Starčevićevom trgu u hibridnom modelu, uživo i putem platforme Zoom.

     U prvom dijelu predavanja opisan je poremećaj iz spektra autizma te specifične karakteristike učenika s autizmom, govorilo se o teškoćama ali i jakim stranama , naglašeno je postojanje kontinuuma – spektra na kojem je svako dijete različito ali i slično , pokušalo se slikovito predočiti na koji način učenik s autizmom doživljava okolinu. U drugom dijelu naglasak je stavljen na praktične i, nadamo se, korisne prijedloge – kako olakšati komunikaciju, koje su moguće (jednostavne) prilagodbe okruženja, kako učeniku s autizmom pomoći u samostalnom pristupu sadržajima koje knjižnice nude svojim korisnicima. Naglašena je i pojašnjena važnost vizualne podrške za učenike s autizmom. Pripremljene su i prezentirane slikovne kartice (u svrhu komunikacije i prikaza rasporeda aktivnosti u knjižnici) i letci (činjenice o autizmu, pravila ponašanja u knjižnici).

     I opet smo to doživjeli…Knjižnice su sigurno mjesto za djecu i mlade s poremećajem iz spektra autizma i zaista imaju širom otvorena vrata! Drage knjižničarke, dragi knjižničari, hvala na svim prošlim i svim budućim lijepim druženjima!

 „Inkluzivno i kvalitetno obrazovanje za sve“ moto je ovogodišnjeg obilježavanja svjetskog dana svjesnosti o Autizmu. Krilatica koju smo toliko puta čuli i koja nam je vodilja u radu i prije nego su Ujedinjeni narodi 2007. godine odlučili donijeti odluku o obilježavanju dana osoba s Autizmom. Cilj obilježavanja ovog dana je prenijeti poruku o potrebi prebacivanja fokusa sa “svjesnosti” na “prihvaćanje” autizma te promicanja daljnjeg uključivanja u društvo. Davanje podrške osobama s autizmom i uključivanje u ravnopravan život zajednice bila je naša krilatica ove godine, naša inkluzija, ono naše s čime se budimo, radimo i odlazimo na počinak.
Dragi naši susjedi, prošle godine, godine izolacije zbog covid-19 epidemije, imali ste nas priliku upoznati samo preko plakata gdje smo se predstavili i u kratkim crtama napisali nešto o sebi. Ali da se podsjetimo. Mi smo jedna od stambenih jedinica Centra za autizam u Zagrebu.  Živimo u prekrasnom stanu na istoku Zagreba. Orijentacija stana je južna tako da nam cijeli dan sja sunce, imamo i balkon, a ispred balkona prekrasan park i igralište. U stanu nas je osmero, a stanova je stotinu. Nas osam, svatko na svoj način, sto stanova isto na svoj način. Pa hajdemo spojiti „različite načine“, hajdemo se upoznati, hajdemo se družiti. Ideja nam je bila zajedničko druženje s našim dragim susjedima u parku ispred zgrade u kojoj živimo. Odabrali smo srijedu.
U druženju  sa susjedima krenimo redom: Ujutro odlazak u trgovinu, kupnja svih potrebnih stvari koje svi volimo i kojima nitko ne može odoljeti: slatkiši, sokovi, čokolade, pereci... s time nikako ne možeš pogriješiti, to svi vole. Sretna okolnost nam je i to da nam se bliži blagdan Uskrsa, pa smo imali spremne pisanice i čestitke koje samo sami izradili i koje smo mogli pokloniti. Bilo je to isticanje naših snaga i naših jakih strana. U zajedništvu s učiteljima, kineziterapeutom, odgojiteljima bili smo u prilici pokazati što znamo, i nešto naše male susjede naučiti, da znamo svirati i pjevati pa se možemo zabaviti. Sve nam se idealno poklopilo da se predstavimo u najboljem izdanju. Tako je bilo. Veselje i sreća dovoljno je vidljiva na slikama. Bilo nam je lijepo, a osmijeh naših najmlađih susjeda govori sve.
Hvala vam puno u ime svih nas osam!